Kada je Bankei umro, slepi čovek koji je živeo u susedstvu rekao je prijatelju: “S obzirom da sam slep, ne mogu da vidim lica ljudi, tako da moram ocenjivati ljude na osnovu njihovog glasa. Obično kada neko nekome čestita na uspehu ili sreći, čujem i pritajeni ton zavisti. Kada saopštava saučešće za tuđu nesreću, čujem uživanje i zadovoljstvo, kao da je za onome koji izražava žaljenje drago da je njemu nešto ostalo u svetu.”
“Ali na osnovu svog iskustva, Bankeijev glas je uvek bio iskren. Kad god je izražavao sreću, nisam čuo ništa sem sreće, a kad god je izražavao tugu, samo sam tugu čuo”.
