Dok je Sejsecu bio učitelj manastira Engaku u Kamakuri, zatražio je veće odaje, jer su one u kojima je držao predavanja bile prepunjene ljudima. Umeza Seibei, trgovac iz Edoa (današnji Tokio), odlučio je da donira petsto zlatnika za pravljenje veće škole. Doneo je zlatnike kod učitelja.
Sejsecu je rekao: “U redu. Primam novac”.
Umezu je dao Sejsecuu vreću zlatnika, ali nije bio zadovoljan stavom učitelja. Neko bi mogao da živi godinu dana sa tri zlatnika, a učitelj nije zahvalio za petsto.
“U toj vreći zlata ima petsto zlatnika” – naglasio je Umeza.
“To si već rekao” – odgovori Sejsecu.
“Iako sam bogat trgovac, petsto zlatnika je mnogo novca” – reće Umeza.
“Želiš li da ti zahvalim za to?” – pitao je Sejsecu.
“Morao bi” – odgovori Umeza.
“Zašto bih?” – upita Sejsecu – “Davalac treba da je zahvalan”.
